Raspjevani film pun snova

Naknadno ispisivanje priča o porijeklu, genezi izmišljenih književnih ili (češće) protagonista popularne kulture, nosi dvosmjernu privlačnost. S jedne strane zadovoljava znatiželju gledatelja/čitatelja, konzumenata umjetničkog sadržaja, njihovu sve izraženiju potrebu da im, u maniri reality showa, ništa ne ostane tajna, dok, istovremeno, autoru naknadne prethodnice jamči uspjeh – neizvjesnost ne postoji jer predmet priče uza se veže već izgrađenu bazu sljedbenika, a zamućenost izvora ostavlja prostor kreativnom proplamsaju. Valja se prisjetiti prostora kreativne slobode kakav se pred redateljem Toddom Phillipsom otvorio kada je snimio svojeg Jokera, s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. A Joker, bunili su se poklonici lika i djela najnotornijeg od Batmanovih neprijatelja, nije trebao okret u prošlost, društveno nerazumijevanje kao opravdanje za svoje postupke. Bivanje enigmom dio je njegova šarma. Je li isto bilo potrebno Willyju Wonki?

U sjecištu Dickensa
i Lloyd Webera

Ukratko, jest. Neki mu je oblik još 1972. ponudio sam Dahl. Iako nastavak avanture u tvornici čokolade, roman Charlie and the Great Glass Elevator opisuje prvi susret čokoladnog ekscentrika s Oompa Loompama, a Burtonov ga film iz 2005. prikazuje kao zubarskog sina, zbog očeve opsesije dentalnom higijenom uskraćena za omiljenu poslasticu svakog djeteta. Ali britanski redatelj Paul King ne pristaje ni na jedan od ponuđenih scenarija, a s prethodnim se filmom na razini roditeljske podrške izravno sukobljava pa, umjesto strogog oca, uvodi nježnu, siromašnu majku, koju u nekoliko kratkih reminiscencija na djetinjstvo uvjerljivo iznosi Sally Hawkins. Kako to u (ne samo) celuloidnim fantazijama biva, majke više nema, njezino je nasljeđe pločica u zlatno umotane čokolade iz kućne radinosti (vjerojatno i inspiracija za buduću Zlatnu kartu), a želja da ostvari (i) majčin san pokretač je svih postupaka napola odrasla Wonke. On je, u izvedbi Timotheeja Chalameta, pravi viktorijanski junak – zaveden raskoši velikog grada i lakovjeran, siguran da postoje potrebitiji od njega, gubi i posljednji novčić. Uvjeren da je samo talent dovoljan za uspjeh, postaje trn u oku trojci koja grad drži u čokoladnom stisku, a naivnost ga dovodi do opskurna prenoćišta i baca u dužničko ropstvo.

Film koji pršti vatrometom boja prava je blagdanska poslastica

Već tu postaje jasno da King, kao redatelj i, uz Simona Farnabyja dio scenarističkog tandema, neće ulaziti u dijalog s Dahlom. Njegov će Wonka nastati u sjecištu glazbene raskoši Andrewa Lloyda Webera i topline tužne priče sa sretnim svršetkom Charlesa Dickensa. Po uzoru na one engleskog autora oblikovani su i drugi karakteri; uz trolist glavnih negativaca okupljenih u Čokoladni kartel (Paterson Joseph, Matthew Baynton i Matt Lucas kao priglupo, komično rasterećenje) tu su i Tom Davis kao Bleecher, blentavi ađutant pohlepne vlasnice prenoćišta i praonice, gospođe Scrubbit, vrhunske kreacije Olivije Colman, čija se sposobnost glumačke preobrazbe potvrđuje svakim novim nastupom. U vrlo jasno postavljenoj, tradicionalnoj bitci dobra i zla nasuprot im stoje Calah Lane kao Noodle, Willyjeva pouzdanica i ostali zarobljenici ilegalne praonice Scrubbit. Njihov song Scrub, scrub jedan je od najprijemčivijih u filmu. Uz njih se (najčešće) svrstava i Loofty, zelenokosi Oompa Loompa. Dizajn njegova vanjskog izgleda naklon je filmu Willy Wonka and the Chocolate Factory iz 1971, a Hugh Grant je, čak i u sabijenoj verziji, prepoznatljivo karizmatičan.

Poslastica za nepce
za poslasticu za um

Razumljivo, najviše je pozornosti usmjereno prema razmjerno mladu Chalametu u naslovnoj ulozi. On je veseo i razigran, djetinje optimističan i nepokolebljiv sanjar, vizionar iz kakva je jedino i mogla izrasti Dahlova literarna kreacija. I nepošteno bi bilo uspoređivati ga s bizarnom pomaknutošću Johnnyja Deppa, Burtonova Wonke iz 2005, jer jedino što dva filma dijele filmski je studio Warner Bros. I možda odjevni ukus naslovnih protagonista. Ali ovaj je Wonka, u tamnocrvenom kaputiću, namjerno prerušen u hodajuću jelku – tako vizualno najbolje komunicira s ostatkom blagdanske scenografije. A ona je više nego promišljena. Kadrovi s oksfordskih ulica s namjerom su snimani u predbožićnom tjednu 2021. pa Burtonov šareni mrak zamjenjuje Kingov blagdanski vatromet boja. A priču o osamljenom čudaku raspjevana slika pravog prijateljstva.

U njemu je možda najljepša razmjena Willyja i Noodle, gdje, za njegovu čokoladu, on dobiva njezina slova, dar čitanja. Poslastica za nepce i poslastica za um. Ta je plemenita misao najvažnija poruka ovog blagdanskog filma koji izmiče kritičarskom registru, ali ispunjava već dugo ispražnjenu nišu obiteljskog filma, holivudske kategorije koja je nekoć punila kino-dvorane i, kao i čitanje knjiga, bila jamstvo kvalitetno utrošena obiteljskog vremena.